I opet smo neplanirano utekli jer ukazao nam se jedan “slučajni” produženi vikend. Kamo pobjeći kada ste limitirani vremenom? Pa naravno, u Istru! U čarobnu i šarenu zemlju koja ima puno poznatih i nepoznatih prirodnih fenomena i ljepota koje ne bismo uspjeli obići niti da imamo cijeli život samo za istraživanje ovog malog trokutića Zemlje.
Vjerojatno vam negdje u glavi još uvijek zvoni sjećanje iz osnovnjaka da Istru dijelimo na: Crvenu Istru ili zapadnu obalu, Sivu Istru ili središnji dio i Bijelu Istru ili istočnu obalu s Učkom. Ova tri dijela su dobila nazive po crveno-smeđoj zemlji ili crljenici, sivo glinastom tlu i bijelom kamenu. I želimo ih vidjeti sve!
Vremena za planove nije bilo puno i jedino što sam u glavi imala je bilo da moramo vidjeti Stazu 7 slapova, a sve ostalo ćemo isplanirati usput. Dio opreme se nalazio u autu, dio smo utrpali u ruksake i krećemo.
Vozimo se do Istre i palimo klimu jer dan je prevrući, a prognoza za sutra nije obećavajuća za kilometre hodanja koje planiramo. Bit će do 33°C u hladu.
Slap ponad spilje Zarečki Krov lako pronalazimo uz pomoć navigacije. Nadali smo se da ćemo vidjeti raskošni slap jer proljeće je bilo kišovito, a dočekao nas je slapić. Slap stvara rijeka Pazinčica i trebao bi biti jedan od većih u Istri. Slap je visok desetak metara, a jezero u koje pada je isto toliko duboko i najveće je na Pazinčici. Prekrasne je smaragdno zelene boje. Sportski penjači će ovdje uživati jer su uređeni brojni smjerovi različitih težina, pa čak i penjanje po stropu spilje za koji kažu da je najteži penjački smjer u Hrvatskoj.
Mi smo smetnuli s uma da je osmašima zadnji dan nastave. Naravno da su svi Pazinski osmaši ovdje, glasna glazba je na najjače i sve vrvi od šarenih majica. Pregazili smo preko Krova, uhvatili nekoliko dobrih kadrova i sjajnih fotki i ostavili djecu da uživaju.
Vozimo se dalje prema Limskom kanalu jer još uvijek nismo ručali, a kad smo već u Istri i ljeto je treba otići na školjke. Porcija miješanih školjaka je ogromna, vino je fino, a osoblje restorana ugodno.
Srećom ljetni su dani, pa i Sunce dugo ostaje visoko i zato je idealno vrijeme za kupanje. Nemamo pojma kamo ćemo, pa otvaramo kartu na mobitelu, piknemo prstom i odlučujemo da ćemo u Rovinj. Tražimo brzu pomoć prijateljice rođene Rovinjanke jer ne znamo ni gdje su dobre plaže, a ja sam jako ponosna na sebe da nisam dozvolila svom OKP-u da sve isplanira unaprijed, pretvori u tablice, gugl dokse i šarene podsjetnike “za svaki slučaj”. Stižemo na plažu koja gleda na Stari grad, parking je besplatan, more je ugodno toplo.
Brzo sušenje i krećemo prema Buzetu jer plan je spavati što bliže početku Staze 7 slapova i ujutro prije velike vrućine krenuti. Na putu do tamo hvatamo “zlatni sat” i Tony lovi divne fotke Motovuna, a ja otkrivam da je ambijent na cesti od Motovuna do Buzeta jedan od ljepših po kojima sam ikada vozila. Zaista izgleda kao da je netko najljepšu sliku iz svoje mašte pretvorio u šumu i cestu. Divan komadić Planetice. Opijeni tom čarolijom stižemo i do Buzeta i početka Staze 7 slapova.
Dogovor je da ujutro s prvim zrakama svjetlosti krećemo, ali uvijek nas to spavanje u šumi prevari i sav onaj akumulirani umor uzme svoj danak, pa smo na stazi tek oko 10h. Obećajem da ću jednom napisati tips&tricks kako auto pretvoriti u spavaonicu i kako ne biti uhvaćen 🙂
Ruksak smo natrpali vodom i bananama. Tony uzima foto opremu, stavljamo šešire i krećemo. Staza počinje ispod Buzeta, na mostu na Mirni kod Istarskog vodovoda. Uz sam početak staze je “Železni Martin” s pitkom vodom. Početak staze je ugodna šetnja uz rijeku Mirnu koja je “barasta” i jedva da uopće teče. Ne ohrabruje nas to jer smo došli vidjeti slapove, ali priroda je toliko zapanjujuća, a Buzetski kanjon oduzima dah.
Staza je srednje teška i u početku ima penjanja uz pomoć sajli i čeličnih gazišta, pa svakako nije za roditelje s klincima u nosiljci na leđima kako sam vidjela da po nekim grupama na društvenim mrežama olako preporučuju. Mislim, popet ćete se jer samo je početak tako strm i zahtjevan, poslije je ugodno hodanje, ali ja osobno ni prije 10 godina kada sam naše mladunče nosala po planinama se ne bih usudila na tu akrobaciju. Nije nemoguće, ali pričekajte da imate barem petogodišnjaka koji je stalno po planinama, zna pravila ponašanja i sigurnosti, može sve sam i onda ćete svi uživati.
Polako shvaćamo da su slapovi redom presušili – Zagon, Bačva, Vela Peć, Mala Peć, ali pogledi su toliko spektakularni, a fenomenalni osjećaj vlastitog uspjeha zbog savladavanja uspona nas nosi dalje. U manje od kilometra duljine savladavamo uspon od 100 metara visinske razlike i ponosni smo sami na sebe. Sunce postaje sve žešće, pa hodanje usporavamo. Češće pijemo vodu i odmaramo.
Dolazimo do sela Kuhari i otkrivamo da su markacije ovdje loše postavljene. Gubimo preko sat vremena tražeći stazu koja vodi do Kotli. Odustajemo od markacija, vadimo mobitel da nas usmjeri na “sirovi smjer”, ali nema ni signala. Ni crtica. Tony već spominje da treba kupiti pravi GPS, a ja već planiram da se vratimo prema Buzetu jer temperatura je očajno visoka i Sunce grize za kožu. Srećom, susrećemo mladi par koji također hoda s mobitelom i kartu su učitali dok je još bilo signala, pa nam pokazuju smjer iako su markacije i dalje loše.
Dolazimo do Kotli i osvježavamo se hladnim slovenskim pivom jer točenog nema, a izbor i nije baš neki. I ovdje je vode jako malo.
Krećemo dalje jer tek smo na pola puta. Dolazimo do slapa Zelenšćak koji je također suh, ali je šuma kroz koju hodamo divna. Kao iz najljepšeg crtića o dobrim duhovima i vilama. Baš je proljetno zelena i kraljevski raskošna. I zadnji slap Grjok je suh, ali pogled na klisure nakon slapova oduzima dah. Uskoro smo se spustili uz rijeku Mirnu, ugledali Buzet i po zaista visokoj temperaturi se dokopali auta i hladne vode s prije spomenutog “Železnog Martina”.
Plan je bio otići na večeru u neki novi grad, ali Tonyu se Rovinj toliko svidio da se opet vraćamo tamo, a nove avanture ostavljamo za neki drugi put kada ne budemo toliko iscrpljeni vrućinom i stazom. U Rovinju uživamo u toplom moru, večeramo i krećemo na spavanjac. Ima li išta ljepše nego probuditi se u masliniku?
Odlazimo u Rovinj na doručak. Kavu, prefine kroasane i voće s tržnice. Uživamo malo u primorskoj arhitekturi i jurimo dalje jer prijatelji u Kostreni nas već čekaju.
Produženi i neplanirani vikendi su uvijek najbolji. Za sve one koji prvo misle o novcima, izračunali smo da nismo niti dotakli četveroznamenkasti broj kuna, a imali smo avanturu koju ćemo vjerojatno prepričavati i unucima. Odmorili smo se od svakodnevnog posla, glavu napunili zelenilom i prirodom, a izbacili stres. Iskreno vjerujem da to nema cijenu.
I zato, odvažite se i krenite. Svakako podijelite svoje doživljaje s nama.
Leave A Comment