Postoje ti neki prijatelji koje neizmjerno cijenim i puno volim. Život nas raznese na sve strane i kada se ne vidimo dugo vremena i dalje iste osjećaje prema njima imam. Kod mene ne vrijedi ona daleko od očiju. Kada se opet skupimo, vrijeme između kao da nije prošlo. Smijeh i osjećaji povezanosti isplivaju na površinu, prepričavamo stare događaje, valjamo nove fore i opet smo ista ona stara raja.

Predzadnji tjedan listopada mi je bio osobito težak zbog obaveza i zadataka na poslu, obiteljskih situacija, bolesnih i iscrpljenih glasnica… Sve se skupilo, a „ona moja Mirela“ aka Apri je na Fejs stavila da im fali jedna da kompletiraju posadu za jedrenje. Došlo mi je to kao pekmez na bijeli kruh s putrom. Bila sam dovoljno fer da sam nazvala Tonya i rekla: „Idem s Mirelom na vikend.“. Nije pitao ni s kojom, ni kamo. Rekao je samo: „Pozdravi ju i reci da ju bude sram koliko se dugo nismo vidjeli.“ Takvi muževi se rijetko nalaze. <3

Razgovor s Mirelom je ultra kratko trajao. „Mogu sutra s tobom?“

„Možeš. Na gradilištu sam. Tipkamo navečer.“ I takve prijateljice se rijetko nalaze. <3

Administracija me okupirala taj dan do 22h navečer. U petak ujutro sam skupila nešto čistih čarapa po kući jer veš se pere vikendom, zar ne? Prekopala malo po svom i njihovim ormarima, pa se našlo još rijetkih primjeraka čistih. Rezervnu robu ako se smočim utrpala u ruksak i uskoro bila u Višnjinom autu na putu za Murter.

Vožnja je kratko trajala jer četiri žene stalno imaju nešto za reći i skaču s teme na temu, pa Mirela pjeva, pa se pije kava, pa se psuje na loše vozače oko nas, pa se eto već ulazi na Murter. Upoznavanje s ekipom i jurimo na večeru. Prefinu večeru! Živu glazbu i upoznavanje posade. Dok smo okom trepnuli već je bio drugi dan i trebalo je barem malo oči sklopiti. Neki su se tu noć i okupali, svojevoljno. Na svega desetak stupnjeva zraka i jedva duplo temperature mora. Neki nisu mogli jedrilicu potrefiti, neki uopće nisu ni legli… ali ujutro su svi bili nasmijani i odlično raspoloženi. Naučila sam da ljudi koji idu na jedrenje imaju neku posebno dobru vibru. Vole životinje, dobra vina i spizu, viceve sipaju iz rukava i znaju gdje su najbolje konobe po obali.

Dečki trpaju namirnice u jedrilicu, ori se glazba, svi se prijateljski podbadaju jer svi vjeruju da su baš oni najbrža posada. Nisu shvatili da je bilo natjecanje za najbolju i najsmješniju posadu. Tako da smo mi odmah pobijedili!

I krećemo! Moram priznati da osnovnu terminologiju jedrenja znam, ali zaista onu bazičnu. Zato sam se držala kamere i psovala posadu što psuju i kako ću ja sad to montirat’ kad je svaka druga „grebote“. Neprocjenjiv osjećaj i dobra energija The Trenutka.

Pjesma po pjesma, gemišt po gemišt i stižemo na Žakan na Kornatima. Vrijeme je bilo divno sunčano, dočekali su nas s pjesmom i friško pečenim srdelicama iako smo cijelim putem mlatili po siru i pršutu, a neki čak i po mesnim doručcima. Iskusna Mirela upozorila me da ribice preskočim jer uskoro će i večera. Kakva sad večera? Pa jel’ nisu ribice večera, zaboga?

Prije dionizijskih uživanja odjurili smo u lov na lignje i naš Vlado nam je osigurao pehar jer je digao hobicu. Bravo Vlado i hvala ti Vedrane što si nas odvezao na pravi dio zaljeva.

Pa onda na večeri opet red ribice, pa blitvice, pa hobice, pa maslina, pa ribe, pa opet blitve sa crnim i bijelim vinima, i tako do deserta. Stvarno smo morali uložiti trud da bi pokorili svu tu hranu. A kako je to izgledalo imate u Story Highlight ilitiga Naglascima priče na Instaču.

Bend koji je dofurala Zagorska mornarica je bio više nego sjajan što možete vidjeti u videu. Link na kraju teksta.

Drugo jutro nas opet dočekuje divno i sunčano. Bura je očistila nebo i odlučujemo skupiti „suvenire“, odnosno kadulju koja raste po brdu. Vraćamo se na ručak – janjeću juhu, janjetinu na lešo, janjetinu na biži… I onda smo tako fino nahranjeni trebali pripremiti jedrilicu za sljedeći start.

Došli smo kao najbolja zadnja ekipa, a ja se nisam toliko smijala i dobro zabavila već dugo. Isplatila se svaka minuta.

I sada samo ukratko! Tips and tricks.

Uvijek je najteži korak odlučiti se na pokret. Pokušajte ponekad isključiti racionalni dio mozga, udahnuti i reći „Idem!“. Ovo je bila jedna od mojih vježbi rješavanja pretjeranog planiranja. Samo sam se prepustila.

Išla sam u prethistorijskim trekericama, trapkama, prastaroj jakni i čistim čarapama koje sam nakupila po kući. Sjećate se s početka priče. Spakirala sam krokse i tenisice (koje na kraju nisam ni obula) zlu ne trebalo. Nekoliko tajica, majica i hudica na kopčanje, donji veš, kabanicu (koju također nisam trebala), malo kozmetike i onu moju malu prvu pomoć. Nisam svu odjeću ni iskoristila.

Hranili su nas tamo kao bogove, ali za sljedeću godinu sam s curama dogovorila da ću prije planirati, ali samo kolače i delikatese za gušt. Drugo ništa neću planirati. Obećavam!

A sada pogledajte kako je stvarno bilo…