Svake godine nekako krajem lipnja kako završava nastavna godina i količina akumuliranog umora se povećava osjećam neodoljivu potrebu bježati u prirodu. Ove godine smo na putu iz Vukovara zaključili da moramo negdje u prirodu kretati se da probavimo svu onu hranu koju smo trpali u sebe prethodnih dana. I tako je u nekoliko minuta nastao plan da odmah ujutro krećemo put Gorskog kotara. Proljeće je bilo kišovito i Vražji prolaz bi trebao imati puno vode, a osvježenje nam svakako treba.
Jutro je ipak postalo prijepodne jer frižider je bio prazan, pa smo morali stati u dućanu kupiti neki doručak, natankati auto, kavu ujutro smo malo razvlačili…
Ugodna vožnja jer ceste su zbog korone i nedostatka turista skoro prazne. Parkirali smo kod željezničke stanice u Skradu i krenuli.
Sunce se već popelo visoko, a u zraku je opojan miris cvijeta bazge. I naravno da ne mogu odoljeti, ali sam totalno nepripremljena. Srećom se uvijek pakiramo “kao planinari”, pa rezervnu suhu majicu i čarape stavljamo u vrećicu zbog zaštite od vlage. Nema baš kišnih oblaka, pa hrabro riskiram i vrećicu upotrebljavam za bazgu.
Staza je djelomično blatna i dosta strma. Debla su tijekom zime pala točno preko staze, pa je potrebno i malo akrobacija za prijeći sve prepreke, ali planinarski štapovi i ripne na cipelama pomažu.
Stižemo do špilje Mužekove hiže. Oblačimo duge rukave i stavljamo naglavne lampe i krećemo! Ali ništa od toga. Vlaga je toliko velika da nismo stigli do špiljskog jezera. Naprosto nismo vidjeli prst pred nosom. Pokušali smo i s crvenim svjetlom i slabijim i jačim intenzitetom lampe. Zamislite najgoru maglu u kojoj ste se ikada našli, a ne znate put pred sobom i ne vidite niti tlo po kojem hodate, niti stijene iznad glave, niti sa strane.
Za utjehu nam je došao jedan šišmišić i letio iznad glava dok nismo izašli, pa smo i to shvatili kao znak da nam ovaj put nije suđeno. Možda sljedeći put kada odemo u jesen ili zimu ne bude tolika temperaturna razlika između unutarnjeg i vanjskog zraka, pa i gusta bijela vlaga bude slabija.
Sam Vražji prolaz je divota. Priroda se toliko zaigrala na ovom mjestu da koliko god puta da smo bili svaki put smo ostali oduševljeni nečim novim što prije nismo uočili.
U planinarskom domu smo pojeli obaveznu štrudlu s borovnicama i žeđ utažili pivom. Moram priznati da je simpatična djevojka koja radi u objektu ponudila vrlo limitirani izbor piva. Čak nemaju niti dva najpoznatija hrvatska piva, pa smo “ulovili” zadnju bocu češkog svijetlog. Srećom bila je velika boca 🙂
Put do auta nastavljamo asfaltiranom cestom uzbrdo i kako je dan jako vruć teško nam ide. Pravimo češće pauze, mašemo turistima koji prolaze autima i prisjećamo se svih smiješnih dogodovština koje su nam se dogodile na putovanjima. Kada smo oboje utihnuli na jednom fest usponu pokušavam prebrojati koliko smo zemalja kao obitelj obišli jer broj letova ili gradova nije moguće. I jednostavno se počinjem gubiti u godinama i rasporedu, ali mi iskaču The Trenuci. Ono kada smo Obitelj, kada nam nije važno ništa osim da zajedno doživimo, da se volimo i da smo usmjereni jedni na druge. I nadoknađujemo sve ono što smo trebali doživjeti, sve što smo si trebali reći, sve zagrljaje koje smo tijekom “radne” godine propustili…
Stižemo na vrh suncem okupane Skradske planine. I dočeka nas iznenađenje! Mirisne i slatke šumske jagode! I opet smo nepripremljeni, pa smo prvu šaku nabranih s užitkom podijelili, ali shvaćamo da će je tu cijelim pute mnoštvo “Jagodica Bobica” i opet improviziramo s kutijama za naočale kako bismo ih ponijeli doma i uživali.
Sretni i puni serotonina idemo dalje jer sada smo izlet već produžili van planiranog vremena, ali toliko uživamo da nam se nimalo ne žuri. Uživamo u jagodama, pogledima, hladnoj izvorskoj vodi, višnjama koje rastu u napuštenim kućama i radujemo se mnoštvu cvjetova na kupinama jer nas pozivaju da dođemo i na jesen.
I na kraju. Važno je krenuti. Ujutro otvorite oči, otvorite ulazna vrata, napravite prvi korak kroz ta vrata i to je to. Život nam uvijek donese ljepotu kada hrabro kročimo u nove avanture. Ne razmišljajte previše, nego krenite.
Sretan vam put! Javite se sa svojim doživljajima i avanturama.
Leave A Comment